2019-03-21 21:26:53 Književni susret „Stihovi ne priznaju granice“ Uoči Svjetskog dana pjesništva koji se obilježava 21.ožujka, u prostorijama DND-a u Poreču održan je književni susret pod nazivom „Stihovi ne priznaju granice“. Kao što i sam naziv kaže, mladi su se pjesnici iz raznih škola udružili kako bi zajedno poslušali pjesme koje su napisali te uživali u pjesničkim slikama vezanim uz more, ljubav, sunce, kažun, školu i slično. I samo proljeće kao godišnje doba razigrano je, šareno, živo i ugodno, baš kao i riječi kojima su se naši učenici igrali. Učenice 7.b razreda naše škole, Lucija Mišetić, Nika Laković te Petra Gluhić, primile su same pohvale za svoje pjesničke ostvaraje te sa susreta otišle zadovoljne, sa zahvalnicama za prisustvovanje i, što je najbitnije, osmijesima na licima. Anna Frank je napisala: „ Oslobađam se dok pišem, tuga nestaje, a ponovno se rađa hrabrost.“ Pisanjem gradimo novi svijet, diramo mnoge duše, vidimo neviđeno. Možda i vi dok budete čitali ove pjesme naših učenica osjetite djeličak atmosfere s današnjeg susreta. U suton Po površini mora plovi barka mala. S nje stari ribar baca mrežu sve do crte gdje more i nebo se vežu.
Stari ribar u nadi sjedi Čeka da sunce zađe Pogled mu sjetno prema zapadu pođe.
Dan već crni ogrtač sprema Stari ribar snage nema Dan već crni odavno sad drijema Ribar svojoj kući nikako da dođe. Nika Laković, 7.b
Samo jedan susret Na površini morskoj giba se val. Pozdravlja ribe koje polako se bude za suncem žarkim, za toplinom žude.
Već zvijezde nestaju u danjem svjetlu i mjesec tone u san. Ptice uživaju u jutarnjem letu budi se, budi, novi dan.
Sunce već otkriva se polako. Njegove zrake zemlju sad prekrivaju lako.
Val morskoj obali priđe Susreo se u tajnosti s njom Dok sunce s neba moru siđe Val otplovi bestragom. Lucija Mišetić, 7.b
Rana Svakog dana kad jutro svane ta zraka nade na mene neće. Život mi istu misao šalje s puta moga me okreće.
I svaki put kad se sjetim tebe suze izađu iz moje sjene. Tada gubim samu sebe, kao da ostajem s tobom, a ti ideš bez mene.
Bol koja me tlači iako bez nje ne živim kao da se neprimjetno provlači koga da za to krivim?
I zašto je tako u tom trenutku vrijeme stalo nešto je sasvim olako novi smisao mom životu dalo. Petra Gluhić, 7.b
|
Osnovna škola Vladimira Nazora Vrsar |